Education and Research in Health Sciences

Procena balansnih sposobnosti kod pacijenata sa unilateralnim transtibijalnim amputacijama u pretprotetičkoj fazi rehabilitacije nakon sprovedenih vežbi balansa

Igor Jović — 2024-03-25

Uvod: Unilateralne transtibijalne amputacije su među prvim amputacijama po učestalosti, predstavljajući veliki rehabilitacioni problem koji iziskuje angažovanje šireg rehabilitacionog tima. Kako bi se ovakav rehabilitacioni problem rešio i pacijent sa transtibijalnom amputacijom bio funkcionalno osposobljen neophodno je sprovesti adekvatan program vežbi balansa. Vežbe balansa, u preprotetičkoj fazi rehabilitacije, su od krucijalne važnosti u postizanju bolje neuromišićne kontrole, stabilnosti i funkcionalne mobilnosti pacijenta sa unilateralnim transtibijalnim amputacijama.

Cilj istraživanja je procena uticaja primenjenih vežbi balansa na balansne sposobnosti pacijenata.

Metod: U istraživanju su primenjivani programi vežbi koji su klasifikovani na lake, srednje teške i teške vežbe, a uz set vežbi ispitanici su bili izloženi različitim testovima koji imaju zadatak procene sposobnosti pacijenata u održavanju balansa: test reaktivne posturalne kontrole, test rizika od pada kod osoba sa amputacijama, test funkcionalnog dosega i skala inteziteta balansa. Testiranje je vršeno pre i posle primenjivanih programa vežbi balansa. U istraživanju je učestvovalo 25 ispitanika, pacijenti Specijalne bolnice za rehabilitaciju i ortopedsku protetiku, koji su učestvovali potpisivanjem obrasca dobrovoljnog pristanka informisanog pacijenta u istraživanju.

Rezultati: Na kraju perioda predviđenog za uvežbavanje balansnih reakcija, svi ispitanici iz eksperimentalne grupe nezavisno su održavali balans u toku pertubacija na balans ploči, tako da su ispitanici koji su imali lošiju ocenu u toku prvog pokušaja održavanja balansa na balans ploči, postizali pozitivniju ocenu od prethodne.

Zaključak: Vežbe balansa kod osoba sa unilateralnim transtibijalnim amputacijama su doprinele većem nivou funkcionalnih sposobnosti, mobilnosti i stabilnosti u aktivnostima svakodnevnog života.

Saradnja porodice i sestara vaspitača - aktivnosti i zadovoljstvo

Milica R. Vasiljević Blagojević — 2024-03-25

Uvod: Usled oslabljene vaspitne funkcije savremene porodice, jedna od osnovnih funkcija predškolske ustanove jeste dopuna porodičnom vaspitanju. Obzirom na važnost partnerskog odnosa između vaspitača i roditelja za pozitivan, spontani razoj deteta, u ovom radu istražujemo načine realizovanja saradnje, kao i zadovoljstvo roditelja i vaspitača međusobnom saradnjom.

Cilj rada: Sagledati saradnju između predškolske ustanove i porodice i utvrditi u kojoj meri su roditelji i vaspitači zadovoljni međusobnom saradnjom.

Ispitanici i metode: Populaciju ovog istraživanja čine medicinske sestre vaspitači i roditelji. Uzorak čini 30 medicinskih sestara vaspitača zaposlenih u Predškolskoj ustanovi „Vračar“ u Beogradu i 30 nasumično odabranih roditelja čija deca pohađaju istu predškolsku ustanovu. U svrhe ovog istraživanja formulisana su dva upitnika, za roditelje i za vaspitače u cilju saznavanja njihovih stavova.

Rezultati: Rezultati istraživanja pokazuju da vaspitači procenjuju veću zainteresovanost majki, u odnosu na očeve, za saradnju koja se ostvaruje putem nekoliko značajnih oblika – individualni razgovor, roditeljski sastanak, radionice, u zavisnosti od procene samih roditelja. Individualni razgovor izdvaja se kao najefikasniji i najučestaliji oblik saradnje. Dalje rezultati pokazuju da je procenat dolaznosti roditelja, na roditeljske sastanke i radionice, zadovoljavajući i da su roditelji i vaspitači zadovoljni međusobnom saradnjom.

Zaključak: Na osnovu analizirane teorijske građe i rezultata inicijalnog istraživanja možemo zaključiti da je saradnja porodica sa sestrama vaspitačima zadovoljavajuća i da se kao najbolji oblik saradnje ističe individualni razgovor i roditeljski sastanci. Unapređenje komunikacijskih kompetencija sestara vaspitača, ali i stalna edukacija roditelja o značaju aktivne i kontinuirane saradnje sa predškolskom ustanovom ključni su faktori za unapređenje istraživanog procesa.

Oralna higijena pacijenata sa protetskim nadoknadama

Nataša Stojković — 2024-03-25

Kontrola plaka i debrisa je neophodna za prevenciju inflamatornih parodontalnih bolesti i zubnog karijesa, jer je plak primarni etiološki faktor u nastanku i razvoju obe ove bolesti usmerene na infekciju. Uklanjanje plaka četkicom za zube je najčešće korišćena metoda oralne higijene. Električne četkice za zube razvijene su počev od 1960-ih i sada se široko koriste u razvijenim zemljama. Dlake četkice za zube treba da budu u stanju da dosegnu i efikasno očiste većinu delova usta, a nedavno se dizajn i ručnih i električnih četkica za zube fokusirao na sposobnost da se dosegne i čiste interproksimalne površine zuba. Ponašanje pojedinca pri pranju zuba, uključujući silu, trajanje, motivaciju i pokret, takođe je ključno za efikasnost pranja zuba. Konac za zube i vrsta paste za zube igraju dodatnu važnu ulogu kao pomoćni alat za oralnu profilaksu. Sva pomenuta sredstva se koriste i kod pacijenata koji su rehabilitovani zubnim nadoknadama. Ipak, protokoli u održavanju oralne higijene pacijenata sa različitim vrstama nadoknada se razlikuju. Ovaj članak razmatra ove teme.

Trening hoda uz pomoć robotizovanih trenažera hoda kod osoba nakon moždanog udara

Ivana Marić — 2024-03-25

Poremećaj hoda, koji je nastao kao posledica moždanog udara, dovodi do značajne invalidnosti. Glavni cilj neurorehabilitacije je vraćanje funkcije samostalnog kretanja kroz konvencionalnu fizioterapiju, ali i primenu robotizovanih trenažera hoda. Cilj ovog rada je analiza dosadašnje primene robotizovanih trenažera hoda u rehabilitaciji hoda kod osoba nakon moždanog udara. U kliničkoj praski u upotrebi su različiti tipovi uređaja koji su prilagođeni za osobe, kako u subakutnom, tako i u hroničnom stadijumu nakon moždanog udara. Promene u funkciji hoda nastale upotrebom robotizovanih trenažera hoda, kao što su povećanje brzine hoda, dužine koraka i prostorne simetrije evidentne su u kliničkoj praksi. Ipak, postoji nedostatak koji se tiče naknadnih evaluacija i dugoročnih efekata, kao i sagledavanja rizika primene ovih uređaja u rehabilitaciji hoda kod osoba nakon moždanog udara.

Doprinos medicinskih sestara i babica u prevenciji karcinoma grlića materice: analitički pregled

Milica Vasić — 2024-03-25

Uvod: Karcinom grlića materice je maligna bolest koja je vodeći uzrok smrti kada je reč o karcinomu kod žena. Razvija se kroz niz prekarcinoznih promena epitela koje se nazivaju cervikalnim intraepitelnim neoplazijama. Kroz proces karcinogeneze, genetske i molekularne promene transformišu ćelije cerviksa u invazivni karcinom, koji se može širiti u okolno tkivo, limfne čvorove i druge organe. Nažalost, i pored značajnih napredaka u poznavanju patogeneze i razvoju metoda rane detekcije, karcinom grlića materice je bio i ostaje, jedna od centralnih i vanredno složenih oblasti ginekološke onkologije i predstavlja značajan globalni zdravstveni izazov.

Cilj: Osnovni cilj istraživanja bio je istražiti doprinos medicinskih sestara i babica u prevenciji karcinoma grlića materice i prikazati detaljnija razmatranja o različitim pristupima i metodama koje koriste u svom radu, kao i njihovom angažovanju u informisanju i podizanju svesti među ženama.

Metod: Metodologija istraživanja obuhvatila je detaljno pretraživanje relevantnih medicinskih akademskih baza podataka, uz precizno definisan cilj, što je usmerilo istraživanje i omogućilo identifikaciju relevantnih informacija o doprinosu medicinskih sestara i babica u prevenciji karcinoma grlića materice. Kvalitativna analiza primarnih rezultata sprovedena je radi sinteze podataka, ističući dominantne teme.

Zaključak: Medicinske sestre imaju značajnu odgovornost u sprovođenju preventivnih aktivnosti. Efikasna implementacija programa prevencije, uz opsežnu edukaciju iz oblasti javnog zdravlja, mogu značajno doprineti smanjenju incidencije karcinoma grlića materice. Da bi se unapredio njihov doprinos i poboljšao pristup i metode prevencije, neophodna je usklađena saradnja između zdravstvenih profesionalaca i donosilaca političkih odluka.