РЕАЛНО / ВИРТУЕЛНО – КОМПЈУТЕРСКА СИМУЛАЦИЈА SECOND LIFE
Sažetak
Реалност и фантазија граде посебан вид конструисане реалности која подразумева мешање стварности, медијске и виртуелне културе. Традиционално посматран појам реалности трансформисао се у технички репродуковану стварност и естетски привид медијске реалности. Виртуелна стварност појавила се у постмодерном добу медија као својеврстан еквивалент реалном, стварном свету. Нет генерације двадесет четири сата доступне на Мрежи, користе сасвим нове форме интернет комуникације за слање и примање многобројних информација обликованих у различите врсте порука. Питање ‘објективности’ и ‘истинитости’ медијских садржаја /слика, корисници медија новог доба и даље доживљавају као непосредну информацију којој се верује. С обзиром на то да живети неки ’други живот’ значи постати део наратива из света виртуелног сајбер простора који нема много заједничког са реалношћу, циљ ове анализе је поистоветити свет виртуелног са фикцијом као појмом маште из света идеја и поставити га насупрот материјалној реалности. У раду ће коришћењем дескриптивно-експликативне методе, методе теоријске анализе и компарације бити изложен пример компјутерске симулације Други живот у контексту сагледавања нејасних, замагљених граничних линија између реалног, виртуелног, истине и фикције. Закључује се да се свакодневном вишесатном употребом савремених технологија, често замагљују границе ових светова што изазива анксиозност, отуђење људи, недоумице око формирања идентитета, до имплозије субјеката у масе. Сажимањем традиционалне културе са културним садржајима у Другом животу, појединци урањајући у виртуелни свет изграђују властити хипернаратив са новим вредностима и начинима комуникације. Када стварни и виртуелни живот постану медијски спектакл, кад у ’другом животу’ почињу да се остварују неиспуњене жеље из стварног света, одлазак играча у виртуелни свет забаве и авантуре прераста у свакодневну преокупацију.
Reference
Autor. (2011). Uticaj MTV-a na popularnu kulturu. Znakovi i poruke, 4(1): 109-118.
Autor. (2015). Novi mediji/nova umetnost i novi mediji/nova komunikacija – mogućnost viđenja. U: Stojanović, D. i Zdravić Mihailović, D. (ur), Balkan Art Forum 2014, Drugi nacionalni naučni skup sa međunarodnim učešćem “Umetnost i kultura danas: Duh vremena i problemi interpretacije”. Niš: Univerzitet u Nišu, Fakultet umetnosti u Nišu (449-456).
Autor. (2018a). Konsenzus kompetentnih diskutanata vs. medijska interpretacija istine. Kultura, 158:22-38.
Autor. (2018b). Medijski diskurs i komunikaciona perspektiva Jakobsonovih lingvističkih funkcija. Kultura polisa, 15(36):433-444.
Baía Reis, A. and Coelho, A. F.V.C.C. (2018). Virtual Reality and Journalism: A gateway to conceptualizing immersive journalism. Digital Journalism, 6(8):1090-1100. https://doi.org/10.1080/21670811.2018.1502046.
Baía Reis, A. Ashmore, M. (2022) From video streaming to virtual reality worlds: an academic, reflective, and creative study on live theatre and performance in the metaverse. International Journal of Performance Arts and Digital Media, 18(1):7-28. https://doi.org/10.1080/14794713.2021.2024398.
Baudrillard, J. (1983). In the shadow of the Silent Majorities. New York: Semiotext(e). https://monoskop.org/images/c/c4/Baudrillard_Jean_In_the_Shadow_of_the_Silent_Majoritis_or_The_End_of_the_Social_and_Other_Essays.pdf.
Bodrijar, Ž. (1991). Simulakrumi i simulacija. Novi Sad: Svetovi.
Bogdanović, K. (2007). Poetika vizibilnog – vizibilno kao spoznaja i kultura. Beograd: Zavod za udžbenike.
Bostrom, N. (2003). Are you living in a computer simulation? Philosophical Quarterly, 53(211):243-255.
Božović, R. (2010). Tišina dokolice. Beograd: Čigoja štampa.
Calleja, G. (2007). Digital Game Involvement: A Conceptual Model. Games and Culture, 2(3):236-260. https://doi.org/10.1177/1555412007306206.
Carter, B. (2013). Digital Humanities: Current Perspective, Practices and Research. Bingley: Emerald Publishing.
Castells, M. (2003). Internet galaksija. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
Castells, M. (2018). Uspon umreženog društva. Beograd: Službeni glasnik.
Combes, B. (2021). The Net Generation: Tech-savvy or lost in virtual space?. In: IASL Annual Conference Proceedings. https://doi.org/10.29173/iasl7966.
Crnobrnja, S. (2010). Estetika televizije i novih medija. Beograd: Clio.
De Mul, J. (2010). Cyberspace Odyssey: Towards a Virtual Ontology and Anthropology. Newcastle upon Thyne: Cambridge Scholars Publishing.
de Wildt, L., Apperley, T.H., Clemens, J., Fordyce, R. and Mukherjee, S. (2019). (Re-)Orienting the Video Game Avatar. Games and Culture, 15(8):962-981. https://doi.org/10.1177/1555412019858890.
Deleuze, J., Maurage, P., Schimmenti, A., Nuyens, F., Melzer, A., and Billieux, J. (2019). Escaping reality through videogames is linked to an implicit preference for virtual over real-life stimuli. Journal of Affective Disorders, 245:1024-1031. https://doi.org/10.1016/j.jad.2018.11.078.
Delez, Ž. (2009). Razlika i ponavlјanje. Beograd: Fedon.
Doležel, Lj. (2008). Heterokosmika – fikcija i mogući svetovi. Beograd: Službeni glasnik.
Eko, U. (1973). Kultura, informacija, komunikacija. Beograd: Nolit.
Fisk, Dž. (2001). Popularna kultura. Beograd: Clio.
Fiske J. (1987). Television Culture. London and New York: Routledge.
Foucault, M. and Miskowiec, J. (1986). Of other Spaces. Diacritics, 6(1):22-27.
Giro, P. (1975). Semiologija. Beograd: BIGZ.
Hill, A. (2005). Reality TV: Audiences and Popular Factual Television. London: Routledge.
Hol, S. (2008). Kodiranje/dekodiranje. U: Đorđević, J. (ur.). Studije kulture. Beograd: Službeni glasnik (276-285).
Jakobson, R. (1966). Lingvistika i poetika. Beograd: Nolit.
Jones, S. (2017). Disrupting the narrative: immersive journalism in virtual reality. Journal of Media Practice, 18(2-3): 171-185. https://doi.org/10.1080/14682753.2017.1374677
Katnić Bakarščić, M. (1999). Lingvistička stilistika. Budimpešta: Open Society Institute.
Keil, J, Edler, D, O’Meara, D, Korte, A. and Dickmann, F. (2021). Effects of Virtual Reality Locomotion Techniques on Distance Estimations. ISPRS International Journal of Geo-Information, 10(3):150. https://doi.org/10.3390/ijgi10030150.
Kish, S. (2007). Virtual Worlds: second life and Enterprise. https://skish.typepad.com/susan_kish/ secondlife/SKish_VW-SL_sept07.pdf.
Krstić, A. (2017). Medijska upotreba augmentovane i virtuelne stvarnosti: problematizacija koncepta „imerzivnog“ novinarstva. CM: Communication and Media, XII(41):81-104.
Liotar, J.F. (2005). Postmoderno stanje. Zagreb: Ibis grafika. https://monoskop.org/images a/a6/Lyotard_JeanFrancois_Postmoderno_stanje_Izvjestaj_o_znanju_2005.pdf.
Manovič, L. (2015). Jezik novih medija. Beograd: Clio.
McLuhan, M. (2001). Understanding media: The extensions of man. New York: Routledge.
Miletić, M. (2016). Osnove menadžmenta medija. Beograd: Jasen.
Mochotski, M. (2021). Heritage Sites and Video Games: Questions of Authenticity and Immersion. Games and Culture, 16(8):951-977. https://doi.org/10.1177/15554120211005369.
Mukaržovski, J. (1986). Struktura, funkcija, znak, vrednost. Beograd: Nolit: Književnost i civilizacija.
Nenić, I. (2004). Kultura sajber prostora. E-volucija, 5. http:// www.bos.rs/cepit/evolucija/
Petkovska, S. (2010). Drugi život kao tehnološki narativ – dandellion/@ kimban: jedna priča o jednom virtuelnom svetu. Sociologija, 52(2):141-166.
Radojković, M. i Miletić, M. (2008). Komuniciranje, mediji i društvo. Beograd: Učiteljski fakultet.
Romčević, N. (2004). Rane komedije Jovana Sterije Popovića. Novi Sad: Pozorišni muzej Vojvodine.
Stevanović-Nešić, M. (2009). Proširivanje realnosti virtuelnim elementima u televizijskoj produkciji. 17. Telekomunikacioni forum TELFOR 2009, Beograd, (novembar 24-26. 2009). http://2009.telfor.rs/files/radovi/09_21.pdf.
Vasić, Č. (1998). Umetnost stvarne prividnosti. U: Subotić, I. (ur.). Umetnost na kraju veka. Beograd: Clio (13-28).
Virilio, P. (2000). Informatička bomba. Novi Sad: Svetovi.
Vuksanović, D. (2006). Prilog kritici ontologije medija. Zbornik radova Fakulteta dramskih umetnosti, 10: 113-122. http://www.komunikacija.org.rs/komunikacija/ casopisi/zbornikfdu/10/08/download_ser_lat.
Vuksanović, D. (2011). Savremeni mediji i društvena istina. Kultura polisa, 9(16):131-142.
Autori zadržavaju autorska prava nad objavljenim člancima, a izdavaču daju neekskluzivno pravo da članak objavi, da u slučaju daljeg korišćenja članka bude naveden kao njegov prvi izdavač, kao i da distribuira članak u svim oblicima i medijima.
Licenciranje
Objavljeni članci distribuiraju se u skladu sa licencom Creative Commons Autorstvo - Deliti pod istim uslovima 4.0 International (CC BY-SA). Dopušteno je da se delo kopira i distribuira u svim medijima i formatima, da se prerađuje, menja i nadograđuje u bilo koje svrhe, uključujući i komercijalne, pod uslovom da se na pravilan način citiraju njegovi prvobitni autori, postavi link ka originalnoj licenci, naznači da li je delo izmenjeno i da se novo delo objavi pod istom licencom kao i originalno.
Korisnici su pri tome dužni da navedu pun bibliografski opis članka objavljenog u ovom časopisu (autori, naslov rada, naslov časopisa, volumen, sveska, paginacija), kao i njegovu DOI oznaku. U slučaju objavljivanja u elektronskoj formi takođe su dužni da postave HTML link, kako sa originalnim člankom objavljenim u časopisu CM: Communication and Media, tako i sa korišćenom licencom.
Autori mogu da stupaju u zasebne, ugovorne aranžmane za neekskluzivnu distribuciju rada objavljenog u časopisu (npr. postavljanje u institucionalni repozitorijum ili objavljivanje u knjizi), uz navođenje da je rad prvobitno objavljen u ovom časopisu.
Politika samoarhiviranja
Autorima je dozvoljeno da objavljenu verziju rada deponuju u institucionalni ili tematski repozitorijum ili da je objave na ličnim veb stranicama (uključujući i profile na društvenim mrežama, kao što su ResearchGate, Academia.edu, itd.), na sajtu institucije u kojoj su zaposleni u bilo koje vreme nakon objavljivanja u časopisu.
Autori su obavezni da pritom navedu pun bibliografski opis članka objavljenog u ovom časopisu (autori, naslov rada, naslov časopisa, volumen, sveska, paginacija) i postave link, kako na DOI oznaku tog članka, tako i na korišćenu licencu.Autorima je dozvoljeno da objavljenu verziju rada deponuju u institucionalni ili tematski repozitorijum ili da je objave na ličnim veb stranicama (uključujući i profile na društvenim mrežama, kao što su ResearchGate, Academia.edu, itd.), na sajtu institucije u kojoj su zaposleni u bilo koje vreme nakon objavljivanja u časopisu.
Odricanje od odgovornosti
Stavovi izneti u objavljenim radovima ne izražavaju stavove urednika i članova redakcije časopisa. Autori preuzimaju pravnu i moralnu odgovornost za ideje iznete u svojim radovima. Izdavač neće snositi nikakvu odgovornost u slučaju ispostavljanja bilo kakvih zahteva za naknadu štete.