PROCJENA EFIKASNOSTI TEKVONDO TRENERA
Sažetak
Cilj sprovedenog istraživanja bio je ispitivanje stepena podudarnosti sportista i tekvondo trenera o njihovoj efikasnosti, kao i ispitivanje dubljeg značenja odgovora tekvondo trenera o načinu pripreme za redovne treninge i saradnji sa drugim trenerima. Uzorak istraživanja obuhvatao je deset trenera Tekvondo saveza Bosne i Hercegovine i 265 tekvondo sportista. U tu svrhu sprovedeno je kvantitativno-kvalitativno istraživanje. Kroz realizaciju kvantitativnog dijela istraživanja primjenjeni su istraživački instrumenti: anketni upitnik za trenere, petostepena skala Likertovog tipa pomoću kojeg je vršena procjena i samoprocjena profesionalnosti tekvondo trenera i protokol intervjua za trenere. U kvalitativnom dijelu istraživanja korištena je tehnika dubinskog intervjua. U skladu sa određenim istraživačkim pitanjima i kvalitativne metode kodiranja u završnoj verziji kodnog stabla izdvojena su: dva područja i četiri kategorije sa pripadajućim dimenzijama efikasnosti tekvondo trenera. Analizom dobijenih rezultata može se reći da postoji pozitivna procjena i samoprocjena efikasnosti tekvondo trenera i da ne postoji značajna razlika u procjeni sportista i samoprocjeni trenera navedenog faktora. U kvalitativnom dijelu istraživanja, kroz odgovore trenera došlo se do saznanja da je većinski dio trenera efikasan i posvećen u svom trenerskom radu.
Reference
Arsić, J. (2017). Identifikacija talenata u sportu. SPORT - Nauka i praksa, 7(1), 73-86.
Bubbs, M. (2019). Peak: The new science of athletic performance that is revolutionizing sports. Chelsea Green Publishing, Canada.
Čoh, M. (2019). Problemi identifikacije i razvoja talenata u savremenom sportu. SPORT- Nauka i praksa, 9(1), 1-10.
Eccles, D., & Tran, K. (2012). Getting them on the same page: Strategies for enhancing coordination and communication in sports teams. Journal of Sport Pscychology in Action, 3(1), 30-40.
Evans, R.J., & Light, L.R. (2007). Coach development through collaborative action research: A rugby coach’s implemention of game sense pedagogy. Asian Journal of Exercise & Sports Science 4(1), 1-7.
Greblo-Jurakić, Z., i Keresteš, G. (2017). Druga strana medalje: Konstrukcija i metrijske karakteristike Upitnika negativnog ponašanja trenera (UNPT). Psihologijske teme 26(2), 377- 396.
Grk, M. (2010). Pedagoške kompetencije trenera u organizaciji koja uči. Međunarodni naučno-stručni skup studenata “Mladi o sportskoj nauci i struci”, 1(1), str. 49-57.
Juričić, M. (2014). Kompetentnost nastavnika – pedagoške i didaktičke dimenzije. Pedagogijska istraživanja, 11(1), 77-91.
Karaleić, N. (2019). Osobine ličnosti kao prediktori sindroma sagorevanja kod sportista. Godišnjak za psihologiju, 16(1), 121-136.
Kostović–Vranješ, V., i Ljubetić, M. (2008). “Kritične točke” pedagoške kompetencije učitelja. Život i škola, 20(2), 147-162.
Kulić, R., Čokorilo, R., i Grk, M. (2010). Pedagoško umeće trenera kao faktor sportskog postignuća. Crnogorska sportska akademija „Sport Mont”, 9(1), 31-33.
Lepir, D. (2021). Mentalni aspekti sportskih aktivnosti. Fakultet fizičkog vaspitanja i sporta. Univerzitet u Banjoj Luci.
MacKinnon, V. (2011). Techniques for instructing female athletes in traditionally male sports: A case study of LPGA teaching professionals. The International Journal of Sport and Society, 2(1), 75-87.
Marić, M. (2012). Permanentno obrazovanje, opšte zadovoljstvo životom i psihološko blagostanje. Androgoške studije 1(1), Zagreb.
Martins, L. (2014). Epstein´s TARGET framework and motivational climate in sport: effects of a field-based, long-term intervention program. International Joural of Sports & Coaching, 9(6), 1325-1340.
Mikanović, B. (2015). Humanističko vaspitanje i emancipacija ličnosti. Humanistički ideali obrazovanja, vaspitanja i psihologije, 3(1), 223-235.
Milanović, D., Jukić, I., Čustonja, Z., i Šimek, S. (2006). Kvaliteta rada u sportu. Zbornik radova: Kvaliteta rada u područjima edukacije, sporta i i sportske rekreacije, 1(1), 35-48.
Nash, C., & Sproule, J. (2009). Career development of expert coaches. International Journal of Sport Science & Coaching, (4)1, 121-139.
Nović, T. i Čančarević, S. (2015). Trener kao vođa trenažnog procesa. U: Životić, D., Šiljak, V., Rađo, I. i sar. Izazovi savremenog menadžmenta u sportu. (str. 234–238). Beograd: Fakultet za menadzment u sportu, Alfa univerzitet.
Njegovan, J. (2022). Procjena pedagoških kompetencija i motivisanost sportskih trenera za permanentnim obrazovanjem. Master rad. Banja Luka: Filozofski fakultet.
O'Neil, D. (2011). The value of emotional inteligence for high performance coaching. International Journal of Sports Science and Coaching, 6(3), 315–327.
Orlović-Lovren, V. (2012). Koncept održivog razvoja i doživotnog učenja – dva okvira za jedan pogled na obrazovanje odraslih. Androgoške studije, 1(1), 68-74.
Reeve, J. (2010). Razumijevanje motivacije i emocija. Sveučilište u Zagrebu. Naklada Slap.
Rhind, D., & Jowett, S. (2012). Relationship Maintenance Strategies in the Coach-Athlete Relationship: The Development of the COMPASS Model. Journal of Applied Sport Psychology, 22(1), 106–121.
Simic, A., & Vardo, E. (2018). Methods of efficient motivation increase for swimming trainng practices. Sport SPA, 15(1), 43–48.
Šormaz, G. (2018). Menadžment funkcija planiranja u obrazovanju sa posebnim osvrtom na obrazovno-sportske ustanove. SPORT - Nauka i praksa, 8(2), 33-45.
Trifković, N. (2022). Sindrom sagorevanja (Burnout sindrom) kod sportista. SPORT- Nauka i praksa, 12(2), 89-94.
Vujanović, S. (2015). Motivacija i sport. Aktuelno u praksi (časopis za naučno – stručna pitanja u segmentu sporta), 25(1), 19–24.
Vukadinović, S., i Rađević, N. (2019). Odnos trener-sportista mlađih uzrasnih kategorija iz Bosne i Hercegovine. Fizička kultura, 73(2), 230-237.
Zamfir, M.V. (2017). Verbal and Non-Verbal Communication in Sport Enivironment. Marathon, 9(1), 99-106.