TITOV KONKORDAT - PRAVNA PRIRODA PROTOKOLA O RAZGOVORIMA IZMEĐU JUGOSLAVIJE I SVETE STOLICE IZ 1966.
Abstract
U pokušaju da popravi položaj katolika iza Gvozdene zavese, Sveta stolica je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka sklopila sporazume sa nekoliko istočnoevropskih komunističkih režima od kojih je, međutim, samo onaj zaključen sa Jugoslavijom 1966. smatran konkordatom. Polazeći od namere ugovornih strana utvrđenih na osnovu teksta sporazuma, ali i okolnosti pod kojima je on zaključen, u radu se dolazi do zaključka da je Protokol o razgovorima između predstavnika jugoslovenske vlade i Svete stolice manje bio međunarodni ugovor, a više memorandum o razumevanju, odnosno, rečima samih ugovornih strana, jedan modus vivendi u smislu tek moralno obavezujućeg sporazuma. Ovaj zaključak potkrepljuje i činjenica da su iz političkih razloga neki od dogovora postignutih tokom pregovora bili registrovani samo kao usmene izjave koje su pratile sporazum, a da zvanično nisu bile njegov deo. Meka forma sporazuma bila je uslov jugoslovenske strane. Kao multietnička zajednica sa složenim federativnim uređenjem i osetljivom istorijskom pozadinom, Jugoslavija bi potpisivanjem posebnog međunarodnog sporazuma sa Svetom stolicom rizikovala da ugrozi svoju krhku unutrašnju nacionalnu ravnotežu.
Pa ipak, forma Protokola iz 1966. negira ovaj čvrst stav jugoslovenske vlade i daje za pravo vatikanskim zvaničnicima da ga klasifikuju kao konkordat. Naime, ovaj sporazum je poslužio i kao pravni osnov za obnovu diplomatskih odnosa između Titove Jugoslavije i Svete stolice. Kako standardi međunarodnog prava zahtevaju uspostavljanje diplomatskih odnosa na osnovu međusobne saglasnosti strana, Protokol iz 1966. je morao biti sklopljen kao potpisani i ratifikovani međunarodni ugovor, odnosno kao konkordat. Mada „nezvanični“, obnovljeni odnosi su i dalje bili diplomatski. Činjenica da su samo četiri godine kasnije ti odnosi podignuti na najviši nivo bez dodatnih formalnosti, takođe ide u prilog tvrdnji da je Potokol bio međunarodni ugovor.
Hibridna pravna priroda Protokola iz 1966. objašnjava njegovu političku svrhu. Ako odredbe ovog sporazuma najvećim delom i nisu bile pravnoobavezujuće, imale su ozbiljnu političku težinu. Na to upućuje dijalektička igra forme i sadržine ovog sporazuma. Meka pravna forma sporazuma skriva njegovo tvrdo političko jezgro: gorak sporazum jednog ateističkog režima koji prihvata da toleriše jednu neukrotivu crkvu u zamenu za njenu prećutnu saradnju. Sagledan u široj istorijskoj perspektivi, Protokol iz 1966. manje liči na sporazum o primirju, a više na osnov dugoročne kohabitacije. Detaljna analiza osam paralelnih jugoslovenskih zakonodavstava koja će stupiti na snagu u narednom period ide u prilog istom zaključku: za razliku od jugoistočnih jugoslovenskih federalnih jedinica sa muslimanskom ili pravoslavnom većinom, jugoslovenske severozapadne federalne jedinice sa katoličkom većinom ili značajnom manjinom su sredinom sedamdesetih vidno relaksirale svoja zakonodavstva obezbeđujući šira prava, ublažavajući ograničenja i umanjujući kazne namenjene verskim zajednicama. A ako je ova divergentna evoluciju postala moguća tek nakon devolucije Titove Jugoslavije po osnovu Ustava iz 1974, nije sigurno da bi pošla istim putem bez kompromisa iz 1966. Otud i nova percepcija Protokola iz 1966: najčešće viđen tek kao modus vivendi zaključen da bi se sačuvao status quo i međuetnička ravnoteža, ovaj sporazum je zapravo najavio obratan proces. Stoga, čak i ako Protokol iz 1966. nije bio konkordat de jure, nesumnjivo da je de facto bio Titov surogat istog.
References
BIBLIOGRAPHY
Agar y Valverde, J.T.M., de, 2000, Raccolta di concordati, 1950-1999, Citti del Vaticano, Libreria editrice vaticana.
Akmadža, M., 2004, Pregovori Svete Stolice i Jugoslavije i potpisivanje protokola iz 1966. godine [Negotiations between the Vatican and Yugoslavia and the signing of the 1966 Protocol], Časopis za suvremenu povijest, 2.
Alexander, S., 1979, Church and State in Yugoslavia since 1945, Cambridge, Cambridge University Press.
Aust, A., 2007, Modern Treaty Law and Practice, Cambridge, Cambridge University Press.
Bajc, G., 2014, Dietro le quinte della visita di Tito a Roma nel 1971: il contest locale e internazionale letto dalla diplomazia Britannica, Annales: Annals for Istrian and Mediterranean Studies. Series Historia et Sociologia, 4.
Bareberini, G. (a cura di), 2008, La politica del dialogo. Le carte Casaroli sull'Ostpolitik vaticana, Bologna, Il Mulino.
Božić, M., 2019, Neither secular state nor laical republic? Legal position of religious communities in communist Yugoslavia - legal framework analysis, Pravni zapisi, 1.
Carrère d’Encausse, H., 1984, Paul VI et l’Ostpolitik, in: Paul VI et la modernité dans l'Église, Rome, École Française de Rome.
Dupuy, A., 1981, La diplomatie du Saint Siège après le IIe concile du Vatican: le pontificat de Paul VI, 1963-1978, Paris, Téqui.
Dupuy, A., 1984, Paul VI et la diplomatie pontificale, in: Paul VI et la modernité dans l'Église, Rome, École Française de Rome.
Fejérdy, A., The Holy See’s Negotiations with Budapest and Prague (1963-1978): Criteria for a Comparative Analysis, in: Fejérdy, A. (ed.), 2016, The Vatican ‘Ostpolitik’ 1958-1978. Responsibility and Witness during John XXIII and Paul VI, Rome, Viella.
Hatos, P., Eastern Policy - Western Roots: The Cultural Context of the Vatican’s Ostpolitik, in: Fejérdy, A., 2016, The Vatican ‘Ostpolitik’ 1958-1978. Responsibility and Witness during John XXIII and Paul VI, Rome, Viella.
Hrabovec, E., The Vatican Ostpolitik and Czechoslovakia. National Aspects of the Political-Ecclesiastical Negotiations, in: Fejérdy, A., 2016, The Vatican ‘Ostpolitik’ 1958-1978. Responsibility and Witness during John XXIII and Paul VI, Rome, Viella.
Ilić, P., 1977, Ustanova pronuncija u diplomatskom pravu [Institution of pronuncio in diplomatic law], Međunarodni problemi, 2.
Jakubčin, P., Sources of the Czechoslovak Secret Services on the Ostpolitik, in: Fejérdy, A. (ed.), 2016, The Vatican ‘Ostpolitik’ 1958-1978. Responsibility and Witness during John XXIII and Paul VI, Rome, Viella.
Kereszturi, E., 1960, Church-State Relationship in Hungary Since the Communist Takeover in 1945, Master Thesis, Milwaukee, Marquette University.
Luxmoore, J., Babiuch, J., 1998, The Vatican and the Red Flag: The Struggle for the Soul of Eastern Europe, London-Oxford-New York-New Delhi-Sydney, Bloomsbury Academic.
Mazgaj, M.S., 2010, Church and State in Communist Poland. A History 1944-149, Jefferson, McFarland.
Morozzo Della Rocca, R., La vita cristiana nella Jugoslavia comunista, in: Vaccaro, L. (ed.), 2008, Storia religiosa di Croazia e Slovenia, Milano, Centro Ambrosiano.
Morozzo Della Rocca, R., Agostino Casaroli and the Popes of the Ostpolitic, in: Fejérdy, A. (ed.), 2016, The Vatican ‘Ostpolitik’ 1958-1978. Responsibility and Witness during John XXIII and Paul VI, Rome, Viella.
Němec, D., 2012, Concordat agreements between the Holy See and The Post-Communist countries (1990-2010), Leuven-Paris-Walpole, Peeters.
Petkoff, P., 2007, Legal Perspectives and Religious Perspectives of Religious Rights under International Law in the Vatican Concordats (1963-2004), Law & Justice - The Christian Law Review, 158.
Radić, R., 2002, Država i verske zajednice 1945-1970 [State and Religious Communities 1945-1970], Vol. II, Beograd, INIS.
Ramet, P. (ed.), 1984, Religion and nationalism in Soviet and East European Politics, Los Angeles, Duke press policy studies.
Ramet, P., 1987, Cross and Commissar: The Politics of Religion in Eastern Europe and the USSR, Bloomington, Indiana University Press.
Spehnjak, K., 2001, Tumačenje „Protokola“ o odnosima Jugoslavije i Vatikana iz 1966. u političkoj javnosti Hrvatske [Interpretation of Protocol about Relations between Yugoslavia and Vatican in 1966: Echo in Public in Croatia], in: Graovac, I. (ur.), Dijalog povjesničara/historičara/Hans-Georg Fleck, Zagreb, Friedrich Naumann Stiftung.
Strzałka, K., The 1974 Polish-Vatican Agreement: New Sources and a New Interpretation, in: Fejérdy, A. (ed.), 2016, The Vatican ‘Ostpolitik’ 1958-1978. Responsibility and Witness during John XXIII and Paul VI, Rome, Viella.
Tomašević, S., 2011, Tito u Vatikanu [Tito in Vatican], Zagreb, Profil.
Valente, M., Santa Sede, Chiesa cattolica e potere politico nella Jugoslavia di Tito, in: Fejérdy, A. (a cura di), 2013, La Chiesa cattolica dell’Europa centro-orientale di fronte al comunismo, Rome, Viella.
Vukićević, B., 2018, Foreign Policy Doctrine of the Holy See in the Cold War Europe: Ostpolitik of the Holy See, The Turkish Yearbook of International Relations, 49.
INTERNET SOURCES
Minnerath, R., 2000, The Experience of the Catholic Church in Structuring Relationship with States in the XX Century, Исторический Вестник, 9-10. (www.vob.ru/public/bishop/istor_vest/2000/5-6_9-10/1_16.htm, 26 July 2020).
http://www.concordatwatch.eu/showsite.php?org_id=843.
OTHER SOURCES
The Archives of Yugoslavia, Fond 144 – Savezna Komisija za verska pitanja [Federal Commission for Religious Affairs].
Protokol o razgovorima koji su vođeni između predstavnika vlade Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i predstavnika Svete stolice [Protocol on negotiations between the representatives of the government of Socialist Federative Republic of Yugoslavia and the representatives of the Holy See], Sl. list SFRJ – Međunarodni ugovori i drugi sporazumi [Official Gazette of the SFRY - International treaties and other agreements], No. 11/66, pp. 984-986.
Abbr. Protocol, Sl. list SFRJ, No. 11/66.
Casaroli, A., 2001, Mučeništvo strpljivosti [Croatian translation of Agostino Casaroli, Il martirio della pazienza], Zagreb, Kršćanska sadašnjost.