‚‚NEVINOST BEZ ZAŠTITE‚‚ ILI JEDNO VIĐENJE ZAKONA O PRAVIMA PACIJENATA

Abstract

Sve do pre nekoliko decenija kada je počeo da se afirmiše princip autonomije ličnosti pacijenta kao prima facie moralni princip, pravo lekara da odluči o značaju medicinskog tretmana predstavljao je neprikosnoveno načelo medicinske etike. Princip autonomije ličnosti pacijenta, u većini civilizovanih zemalja postao je dominantni princip, koji u velikoj meri opredeljuje odnos lekar – pacijent. Međutim, treba imati na umu i činjenicu da je odnos između lekara i pacijenta asimetričan, jer u njemu dominira uloga lekara. Ove okolnosti ukazuju na potrebu da se obavezama koje ima lekar prema pacijentu posveti naročita pažnja. Iz pojedinih lekarevih obaveza i dužnosti posredno se mogu izvesti odgovarajuća pacijentova prava. Međutim, pacijenti nisu u stanju da u propisanim dužnostima lekara prepoznaju sva vlastita prava pa se zato i pristupilo temeljnom izučavanju prava pacijenata i njihovom izričitom sistematizovanju i kodifikovanju. Republika Srbija se ovog proleća priključila državama koje su prava pacijenata uredile posebnim zakonom. Predmet ovog rada je kritički prikaz Zakona o pravima pacijenata RS koji je usvojen 22. maja 2013. godine. Autor ukazuje da usvojeni Zakon nije doneo željena rešenja kada je u pitanju zaštita pacijentovih prava te da je lista od 19 prava, garantovanih pacijentima ovim zakonom, ‚‚katalog želja‚‚ koja će zbog loših mehanizama zaštite teško naći svoju primenu u praksi.